Kada je 1649.godine odrubljena glava engleskog kralja Charles I, mnogi su vjerovali da su dani apsolutne sloge kralja (vladara) i boga (crkve) odbrojani. Činilo se da će ideje evropskog prosvijetiteljstva sve moćnije razvrgavati impregniranu moć svjetovnog i duhovnog vladara, u kojoj se svetovni vladar (kralj) pozivao na moć mača, a duhovni vladar (bog) na moć vjerovanja. To se nije desilo. Ni jedan ni drugi nisu mogli da ostvare svoju svetovnu ili duhovnu dominaciju bez uzajamne pomoći i suradnje. Ta suradnja između vladara i crkve održala se sve do današnjih dana kada se u rat polazi po naredbi vladara i uz blagosov boga.
Eho te naredbe i blagoslova i danas odzvanja u “balkanskom kafeu” u Kijevu, u kojem se još uvijek vodi filozofska rasprava između Hobsovog (Hobbes) kralja i boga, Monteskijevih prava i slobode pobune čovjeka i apsolutne volje vladara, te između Rusovog (Rousseauu) slobodnog i „okovanog“ čovjeka. Kralj je ponovo komandovao rat, a bog je ponovo dao svoj blagoslov za igru smrti u drevnom gradu Kijevu u kojem se ponovo, po ko zna koji put, susreće okrutna moć kralja i podmitljiva mitološka moć boga, u uroti protiv čovjeka, na svetoj rijeci Dnjepar, koja simbolično povezuje još uvijek nedovršenu sudbinu čovjeka u 21 stoljeću.
Za čitav tekst, kliknite ovdje.
Views: 11