Demokratija nije samo čin glasanja jednom u nekoliko godina — ona je svakodnevna praksa, živa tvar koja opstaje jedino ako je građani neprestano tkaju vlastitim rukama. U Republici Srpskoj i Bosni i Hercegovini, ta tvar je tanana i mjestimično potrgana, a razlozi su višestruki i duboko ukorijenjeni: naslijeđe rata, institucionalna nepovjerljivost, klijentelizam koji se uvukao u pore javnog života poput vlage u stare zidove. No upravo tu, u tim pukotinama, leži prostor za djelovanje.
Prva i možda najvažnija stvar jeste izgradnja povjerenja — ne apstraktnog, deklarativnog povjerenja koje se pominje u predizbornim govorima, nego konkretnog, stečenog kroz male, ali dosljedne pobjede. Kad mjesna zajednica uspije izboriti popravku puta, kad građansko vijeće zaustavi bespravnu gradnju, kad grupa roditelja promijeni školski pravilnik — tada se nešto mijenja u kolektivnoj psihi. Čovjek koji je jednom vidio da njegovo mišljenje nešto vrijedi, teže se vraća u pasivnost. Zato su lokalne inicijative, makar naizgled skromne, zapravo temelj svega. Ne treba počinjati od velikih reformi; treba počinjati od onoga što se može dotaknuti rukom.
Za čitav tekst, kliknite ovdje.