Istorija ljudskog društva se u potpunosti manifestuje dijalektički, kao istorija napretka, ali i nazatka, progresa i regresa, pameti pa i ludosti. Svako doba u svom razvoju pokazivalo je i svoje ludosti. U petnaestom vijeku je živio jedan mislilac koji je svojim intelektualnim formatom prevazišao svoje doba pišući o fenomenu koji je postojao prije njega, u njegovo doba, kao što je postojao i nakon njegovog života. Taj fenomen, ili ta pojava jednostavno se zove – ludost. Zvao se Desiderius Erasmus, poznatiji kao Erazmo Roterdamski (1467- 1536), koji je napisao knjigu pod nazivom Pohvala ludosti (Stultitiae laus), 1511. godine, a koja je zbog svojih kritičkih tonova prema društvu, društvenim prilikama, društvenim slojevima i pojedincima svoga vremena – koji su bili pod uticajem ludosti – vrlo brzo dospjela na Index librorum prohibitorum (Indeks zabranjenih knjiga).
Da nije bilo njega, kao i drugih mislilaca čije su knjige završavale u Indeksu zabranjenih knjiga, a mnogi i od njih izgubili život, ne bi došlo do napretka u razvoju istorije. I, kao što reče jedan teoretičar: „Nikada nećemo zaboraviti one nepobjedive ljude, koji ni onda, kad su im spaljivali knjige, razbijali retorte, dizali na njih sjekiru i mač i pripremali im lomaču, ni onda nisu ustuknuli pred zadaćom, da otkriju činjenice i ideje, koje su remetile svakim danom njihovu teško stečenu duševnu ravnotežu i podržavale u njima potrebu za naporom uvijek usmjerenim prema novim osvajanjima“. Pa, i pored toga što su „otkrivavanje činjenica i ideja“ i „nova osvajanja“ evidenta istorijska činjenica, ipak je i njih pratila sjenka kakve-takve ludosti
Za čitav tekst, kliknite ovdje.
Views: 5