Bez obzira na vrste i žanrovske razlike, filmovi sadrže određenu eststsku i idejnu dimenziju, a neki filmovi i političku i ideološku dimenziju. To je njihova tzv. „meka moć“. Da bi što plastičnije prikazali „meku“, kondicioniranu moć filma, uzećemo, za ilustraciju, nekoliko referentnih primjera: partizanske filmove, filmove tzv. „crnog talasa“, film Titanik, i američke vestern filmove.
Kao ratni filmovi, a izuzetno popularni, partizanski filmovi su većim dijelom predstavljali ekranizovane propagandne ideološke projekte socijalističke države koji se, prije svega, odnose na Drugi svjetski rat. Prožeti su ideologijom: značaja narodno-oslobodilačke, partizanske borbe protiv okupatora, fašističkog neprijatelja i „njegovih sluga“, partizana na čelu sa Titom kao vrhovnim komandantom, stradanju partizana i borbe za ranjenike, sloge, jednakosti i idealizovanog „bratstva i jedinstva“, personifikovanog u likovima Srbina Bate Živojinovića i Hrvata Borisa Dvornika. Partijsko-državni vrh je film smatrao „najvažnijom umjetnošću od svih umjetnosti“ i njegov uticaj na produkciju filmova je sasvim bio očigledan. U filmu je vidio snažno sredstvo propagiranja vrijednosti socijalizma, socijalističkog samopupravljanja, vlasti radničke klase i avangardnosti Partije na čelu sa neprikosnovenim vođom – Titom.
Za čitav tekst, kliknite ovdje.
Views: 25