Bosna i Hercegovina jedna mala, bogata, i nadasve prskosna zemlja koju mnogi pokušaše napasti, zauzeti, izmijeniti i oteti. Ne vidjeh manju zemlju, s više dobrih ljudi, uljudnih i kulturnih pojedinaca, niti vidjeh zemlju u kojoj postoji više vjeroispovjesti. Nažalost, ne vidjeh zemlju niti susretoh više zla nego u svojoj, vlastitoj. Zemlja u kojoj nasilje, ratovi, sukobi bilo individualni ili neki drugi postadoše dnevno politički manifesti. Svaki rat po sebi donosio je zlo, bilo u trenutku kada ga se doživi ili kao posljedica rata. Izučavajući kršenja međunarodnog humanitarnog prava, Ženevskih konvencija i njenih dodatnih protokola, te radeći na dostizanju pravde za one koji ih prekršiše uvidjeh jednu konstantu, a to je LATENTNO ZLO.
Nije to urođena komponenta iako bi me mnogi biolozi sada osporavali, već je to stečeno i nametnuto društvenim i političkim razmimoilaženjima. Razgovorajući unatrag jedno desetljeće, s više od 3000 osoba o ratu, o njihovim iskustvima, njihovim ranama, njihovim strahovima, njihovoj budućnosti, naišao sam i na još jednu konstantu. Veći dio ljudi koji su prošli tragediju znao je izreći jednu rečenicu: „Oprostio sam, ali zaboraviti ne mogu“. Pitali smo se nakon svih tih izjava i spoznaja, osobito od onih koji i danas žive u sredini u kojoj susreću svoje zlo, zašto nikada nije bilo osvete. Nisam naišao još uvijek na konkretan odgovor. U znanstvenom smislu mogao bih pružiti argumente za i protiv, mogao bih potvrditi ili negirati postavljenu hipotezu. U ljudskom smislu neki od odgovora mi polako argumentirano dolaze. Zapravo, jedini odgovor koji s nizom argumenata, ali i praktičnih primjera mogu potvrditi, jeste prkos. Bez obzira iz kojeg etnosa promatrali fenomen zla, a svi, odnosno manjine koje su bile okružene većinom su stradale. Vremenom postale su jedinstvene. Njihova jedinstvenost nije samo u prkosu, već u svjedočenju.
Za čitav tekst, kliknite ovdje.
Views: 20