Klasične teorije fizike su uključivale veličine koje su neprekidno promjenjive i koje bi se mogle, barem u načelu, izmjeriti proizvoljnom tačnošću. Ali, kad su se takve teorije pokušale primijeniti pri građi modela atoma, pojavio se problem.
Otkriveno je da se atom sastoji od malog, pozitivno naelektrisanog jezgra, okruženog oblakom negativno naelektrisanih elektrona. Prirodna pretpostavka je bila da su elektroni na stazi oko jezgra, slično kao što je Zemlja na stazi oko Sunca. Ali, klasična teorija je predviđala da elektroni emituju elektromagnetske talase. Ti bi talasi odnosili sa sobom energiju pa bi se elektroni spiralno postepeno približavali jezgru, sve dok se cijeli atom ne bi urušio u sebe. Problem je riješen na način koji je nesumnjivo najveće postignuće teorijske fizike, utemeljenjem kvantne teorije. U slučaju atoma, to znači da elektron, u stanju njegove najniže energije, ne bi mogao biti u stanju mirovanja pri jezgru, jer bi u tome slučaju bio tačno određen njegov položaj, jezgro, i njegova brzina bi bila nula.
Za čitav tekst, kliknite ovdje.
Views: 5