Jedinstvo između kralja (vladara) i boga (crkve), čovjeka je činilo sve moćnijim ali i sve nesigurnijim i uznemirenijim. Što je bliži vladaru čovjek se osjećao sve moćnijim i sve bliži bogu, što ga sve više čini da se osjeća besmrtnim. Iz tog njegovog osjećanja moći i besmrtnosti razvila se je njegova korumpiranost, oholost i sklonost ka nasilju, što će ga učiniti sve nesigurnijim u samog sebe i sve sumnjičavijim u ono što radi i u ono u što vjeruje.
Konfuzija između osjećanja moći i osjećanja nesigurnosti čovjeka, što se oštro reflektira u imaginarnim filozofskim raspravama koje se danas vode u „Balkanskom kafeu“ u kijevskom krvavom teatru, stvara nove nesporazume između kralja, boga i čovjeka i otvara nova sumnjičava pitanja koja sve teže nalaze odgovore u filozofskim raspravama između Hobsa, Monteskijea, Loka i Rusoa. Narastanje autoritarne moći kralja (vladara) sa stvaranjem prividne simbioze s božijom milošću prema čovjeku, uvest će čovjeka u novu duboku psihološku krizu punu melanholije, nepovjerenja, sumnje, neizvjesnosti i straha od kazne i nestajanja.
Za čitav tekst, kliknite ovdje.
Views: 37