Prof. dr Nedžad Bašić, BALKANSKI KAFE U KIJEVU (II)

Ako sam žrtvovao svoje dijete za slavu svoga naroda obično će to biti dovoljno da me pretvori u vatrenog nacionalistu. Jer ako je nacionalni mit laž onda ću biti primoran da priznam kako je smrt moga djeteta potpuno besmislena. Malo ljudi ima toliko hrabrosti da prizna sebi tako nešto.” (Yuval Noah Harari)

Ako se u krvavom kijevskom teatru pomjerimo korak bliže do filozofske rasprave između Hobsa (Hobbes), Loka (Lock), Monteskijea (Montesquieu), Rusoa (Rousseauu), prirodna prava čovjeka na život, slobodu i vlasništvo, sve više se utapaju u „duh zakona“ po kojem se svaki čovjek rađa slobodan, a svuda ostaje u okovima, u kojima se svako njegovo dostojanstvo i moral grubo brišu i nestaju u apsolutnoj moći kralja protiv kojeg niko nema prava pobune. Unatoč promjenama u dinamici međunarodnih odnosa svjetski poredak još uvijek se oslanja na načela državne suverenosti i neintervencije, kao vestfalskih principa, koji i dalje čine temelj svjetske politike – za koje države vezuju svoje nacionalne interese. Kako su ova pravna i politička načela još uvijek duboko impregnirana u postojeći međunarodni poredak, ni jedna od sukobljenih strana u „kijevskom teatru“ još uvijek ne nudi filozofsku potku koja bi mogla ponuditi izlaz iz ove krvave pozorišne predstave.

Za čitav tekst, kliknite ovdje.