Nacija i jezik se nalaze u simbiotičkom odnosu. Na tu krucijalnu činjenicu ukazivali su eminentni filozofi i sociolozi. Hajdeger je govorio da je jezik „kuća bivstvovanja“ svake nacije. Mihailo Marković je isticao da se u „jeziku kristalizuje životno iskustvo nacije.“ Radomir Lukić je naglašavao da je pitanje srpskog jezika i ćiriličnog pisma centralno pitanje srpskog nacionalnog korpusa.
Otuda i njegova obaveza da o njima vodi računa i da ih „štiti, razvija i oplemenjuje.“ Srpski jezik i ćirilično pismo su danas ugroženi, ali ne tuđom krivicom, nego srpskom krivicom. Srbi su bili lakovjerni i kao na dlanu su svoj jezik podarili drugim narodima. „Naša braća“ su nakon tog humanističkog čina nama okrenuli leđa i satanizovali nas do paroksizma-krajnjih granica. Da u srpskoj dobrodušnosti nema granica potvrdio je i Novosadski dogovor sa Hrvatima usvojen prije nekoliko decenija. U tački 3 tog dogovora doslovno stoji „Oba pisma, latinica i ćirilica su ravnopravni. Zato treba nastojati da Srbi i Hrvati podjednako nauče oba pisma.“ Hrvati su pomenuti dogovor formalno prihvatili, ali ga nikad nisu opredmetili na djelu. U toku građanskog rata u Hrvatskoj je proveden knjigocid, odnosno masovno uništenje ćiriličnih knjiga. A i danas se destruiraju poslednji tragovi ćirilice. Svjedoci smo bili onih nepristojnih i ružnih scena prikazanih na hrvatskoj televiziji gdje je nekontrolisana masa čekićem razbijala dvojezične table u Vukovaru. Ovim vandalskim činom Srbima se negiralo ćirilično pismo kojim je determinisan njihov nacionalni identitet. Za razliku od Hrvata, Srbi su apsolutno prihvatili pomenuti Novosadski dogovor i podjednako su uvažavali i primjenjivali ćirilično i latinično pismo. A zvanična državna politika SFRJ je u vrijednosnom smislu fetišizirala latinicu i postavljala je iznad ćirilice, koja se sve više zatirala.
Za čitav tekst, kliknite ovdje.
Views: 6