Tranzicija u našem društvu najviše je pogodila siromašne, a i stvorila brojne nove kategorije materijalno ugroženih. Iako siromašni često ističu ekonomske teškoće svoga položaja, ponajviše im smeta socijalna isključenost, odnosno zarobljenost u začarani krug siromaštva. Nedostatak povjerenja u državne institucije čini se da više pojačava želju ljudi za traženjem sigurnosti unutar vlastite skupine, a ne unutar cjelokupnog društva, što povratno dovodi do veće socijalne isključenosti, sukoba i nasilja u porodici i društvu.
Najviše od socijalne isključenosti trpe oni slabiji: žene (pogotovo ako su neudate, samohrane majke, udovice, ili žene bez djece, jer se smatraju da su im smanjene radne i ljudske mogućnosti), djeca (koja su često, prema običajnom pravu, vlasništvo porodica i nemaju ličnih prava, te su prisiljena na dugotrajan i iscrpljujući rad), te invalidne, stare i bolesne osobe. U višenacionalnim zajednicama nacionalne su manjine izložene natprosječnom siromaštvu i većoj socijalnoj isključenosti, dok su u zemljama s više vjeroispovjesti, u lošijem položaju vjernici manjinske vjere. Ublažavanje i prevazilaženje krize i siromaštva je moguće zajedničkom saradnjom države, nevladinih organizacija, privatnog sektora i međunarodnih institucija i organizacija. Na toj osnovi mogu se stvoriti novi društveni i ekonomski odnosi u kojima će se čuti i glas siromašnih, omogućiti njihov uticaj na političke i ekonomske odnose, poslovne procese, te ostvariti dugotrajno poboljšanje njihovog materijalnog i društvenog položaja.
Za čitav tekst, kliknite ovdje.