Postoji jedna vrsta krize koja ne grmi, ne ruši mostove i ne puca. Ona se odvija tiho, ispod površine svakodnevnih vijesti i izbornih ciklusa. To je kriza ideje — i možda najteža vrsta krize uopšte, jer dok ekonomska depresija ima svoje statistike, a rat svoje frontove, kriza ideje nema jasne konture. Osjeća se kao nejasna nelagoda, kao osjećaj da nešto što je nekad izgledalo samorazumljivo više nije. Upravo to doživljava liberalni Zapad danas: ne toliko pad institucija, koliko gubljenje filozofskog samopouzdanja — uvjerenosti da zna što želi, kuda ide i zašto bi ostatak svijeta trebao to slijediti.
Nije ovo analiza aktualnih politika neke vlade ni komentar na izborne rezultate. Ovo je pokušaj da se iza buke politike čuje dublji zvuk — filozofski, gotovo egzistencijalni — koji odzvanja u temelju zapadne civilizacije. Jer sve što se danas događa na površini — uspon populizma, povratak autoritarnih modela, zbunjenost liberalnih elita, pa i sama priroda rasprave o demokraciji — ima svoje korijene u nečemu što se događa puno dublje: u raspadu jedne metanaracije, jednog velikog pripovijedanja o tome što je čovjek, kuda ide isotirja i ko ima pravo da postavi pravila igre.
Za čitav tekst, kliknite ovdje.